Dobitnik

I uvod treba imati uvod, pa se prije no što započnem ovu priču, moram vratiti nekoliko godina u prošlost, u ravnicu prostrtu između dviju rijeka i vrijeme kada sam tragove svoje skitnje prikrivao objašnjenjem da je to period moje potrage koja će jednom završiti. Ne znam za čime je ta potraga bila i ne znam jesam li našao što sam tražio, ali ne žalim ni za trenutkom izgubljena vremena. Živio sam kao metak ispucan u zatvorenoj sobi, odbijao sam se od zidova i nitko, a ponajmanje ja, nije mogao znati gdje ću se zaustaviti. Dok su s obje strane ceste kojom sam prolazio promicali prizori i slike “stvarna života”, gonjen groznicom koja mi nije dozvoljavala da se zaustavim, ja sam pekao svoj zanat i učio raditi to što i danas najbolje radim – bježati.
Pa je i gradić u kojem sam se toga dana zatekao trebao biti samo još jedno od mjesta na koja sam nalik lutajućim preprekama nailazio na svome putu bez cilja – kanio sam ga što prije napustiti. Ali je moje prašnjave uši iza ugla ruševne autobusne postaje neočekivano zaskočio zvuk glazbe. Slijedio sam ga i došao do trga na kojem se tiskala razdragana gomila ljudi. Slavio se dan Svetog Tekla, zaštitnika mjesta, po mnogobrojnim štandovima, cijena je pića bila podnošljiva. Nakon nekoliko piva došao sam do zaključka da ovdje ljudi, za razliku od drugih mjesta kroz koja sam prolazio, dobro prihvaćaju strance
– Putujete? – upitao me dobrano pripit deblji čovjek nižeg rasta, znojan i u bijeloj košulji. Poslije sam saznao da se zove Xavier i da je vlasnik lokalnih novina.
– Tako nekako – odgovorio sam.
– Lijepo je na taj način upoznavati zemlju – klatio se objašnjavajući kako je i on želio putovati, ali se zbog slaba zdravlja nije odvažio – Da barem i ja mogu reći kako sam ovdje samo u prolazu. Živim usred pustinje i kada dođe netko tko je vidio druge gradove meni je to naprosto nepojmljivo.
– I život na ovakvome mjestu ima svojih prednosti.
– Samo mi recite kojih... – nije se više uspijevao održati na nogama, srušio se na mene i obojica se nađosmo na podu.
– Heroj, vi ste heroj! – bulaznio je dok smo se tako valjali među plesnim parovima – Spasili ste mi život!
Da mi se oduži, navalio je da me časti večerom. Ljudi su ovdje gostoljubivi, uvrijediti će se ako odbijem! Kao da bih ja odbio večeru? Sjeli smo za jedan od drvenih stolova raspoređenih uz ulicu. Nije prestajao sa pričom, no bio sam gladan i nisam se baš pretjerano trudio slušati ga. Spominjao je te svoje novine, uništile su mu život, zbog njih se ovdje zakopao.
– Možete misliti - jadao je - kako je kad u gradiću od nekoliko tisuća duša izlaze četiri dnevna lista, i svi pišu o istim temama od kojih su najinteresantnije godišnji simpozij stočara i epidemija zaušnjaka u dječjem vrtiću. Ništa se pod milim bogom ovdje drugo ne događa!
U to nam se za stolom pridruži i njegov poznanik, malko grbav, lako zapaljiv momak koji uzviknu: – Ne bih se složio sa tobom Xavier!
Momak se zvao Bruno i bio je uvjeren da se u okrugu štošta događa, kao npr. to što su u posljednje vrijeme ovuda stale kružiti glasine da se u vojnoj bazi udaljenoj svega par kilometara odvijaju razni nedozvoljeni pokusi i vrše svakojaki eksperimenti na ljudima.
– Ako je to istina, onda bi članak o tome bio dobra tema za novine – izvalio sam ja.
– O tome smo već pisali – podrignuo je vlasnik novina – a bili su i sa nacionalne televizije. To nije novinarstvo, to su teorije zavjere!
Za razliku od njega, momak se oduševio mojom upadicom – Vidiš Xavier, čovjek zna o čemu govorim. Njemu je jasno da u normalnim sredinama javnost ima pravo doznati što se događa. Treba još o tome pisati!
Uvidjevši da mu vlasnik novina više ne posvećuje pozornost, okrenuo se meni. Te eksperimente radi vojska, a pomažu im vanzemaljci, objašnjavao mi je zadovoljan što je našao žrtvu. Oni imaju tehnologiju koju daju našoj vladi u zamjenu za sirovine. Ne vjerujete da u bazi ima vanzemaljaca? Istinu vam pričam. Ne vjeruju ni ostali, kako da vjeruju kad iz baze stalno to demantiraju. Prikrivaju istinu, vješti su u tome. Ali mogu oni sve to i sto puta demantirati, neće time smiriti revoltirane mještane, udario je šakom po stolu, ljut jer je samo nekoliko mjeseci ranije na okolnu planinu, u područje zaštićenog parka prirode, prosvjednim skupovima usprkos, ipak postavljen radarski sustav za kontrolu zračnog prometa, a sada se govorilo i o tome da je nekoliko mještana oteto u području oko baze.
– Ja sam organizirao prosvjede. Pokušavam pokrenuti stanovništvo! No, ovo je mala sredina i moja priča ljudima zvuči nevjerojatno, ali ipak ne mogu skrštenih ruku sjediti i gledati kakve se stvari ovdje zbivaju – opet je lupio po stolu tužno gledajući kako debele muhe lijeno uzljeću – Čim ste udaljeni od većih gradova, vlast misli da vam ga može smještati do mile volje.
Xavier, koji je u međuvremenu zadrijemao, sada se prenuo i zapiljio u mene:
– Reci, ponudio bih ti posao? Da napišeš reportažu o svome putovanju.
Nisam to mogao prihvatiti. Nije mi se ostajalo ovdje, a i o čemu da pišem?
– Nemam iskustva s time – izvlačio sam se – nikada nisam pisao za novine.
– Kao da to ima veze? Dajem ti šansu! Odmori se par dana i svojim riječima opiši što si doživio putujući do ove vukojebine. Platiti ću ti.
Platiti? Sam i bez novaca, zaglavljen na jednom ovakvom mjestu, a on je spomenuo iznos i više nego dovoljan za autobusnu kartu do obale. Što sam mogao napraviti? Pristao sam.
– Odlično - bio je zadovoljan mojom odlukom – Nećeš zažaliti. Red je da ti se odužim, konačno, ipak si mi ti spasio život.
Ne znam kako sam mu to spasio život, ali nije me bilo ni briga. Odveo me poslije do hotela i platio mi noćenje za dvije noći unaprijed. Čak mi je i košulju poklonio.
Hotel je bio zadnje kategorije i tijekom noći postalo je strašno hladno, no cijenio sam njegovu gestu. Cijelu sam noć cvokotao u krevetu i pokušavao osmisliti članak.
Drugoga dana, u dogovoreno vrijeme pojavio sam se u redakciji.
– Još si tu? Sanjao sam da si otišao! – trgnuo se kada me ugledao. Pomislio sam da se možda ne sjeća o čemu smo pričali, htio mu vratiti košulju i reći da ne mogu prihvatiti ponudu, jer ne znam o čemu bih pisao, ali me preduhitrio: – Ovo je naš novi kolega – predstavio me glavnoj urednici, ocvaloj koki, koja je ne znam zbog čega, uvijek glasno uzdisala i svemu se čudila.
I tako je započela moja kratka novinarska karijera.